Komentari

Svaki put kada se pokrene razgovor o reformi pravosuđa u Hrvatskoj, politička klasa pronalazi dobar razlog za odgodu: bili su to izbori, ekonomska kriza, pandemija, rata u susjedstvu. U 2026. godini nema više izlika. EU mehanizmi vladavine prava postali su obvezujući i mjerljivi, a Europski tužiteljski ured (EPPO) već je pokrenuo postupke koji direktno govore o nedostacima u sustavu.

Reforma pravosuđa nije apstraktni politički projekt — ona je preduvjet za funkcioniranje svega ostalog: privlačenja investicija, zaštite prava potrošača, pravičnog natjecanja u javnoj nabavi, čak i efikasnog korištenja EU fondova. Bez neovisnog pravosuđa, institucije su moćne samo na papiru.

Hrvatska je u financijskom razdoblju 2021.–2027. nominalno raspolagala s više od 10 milijardi eura EU fondova. No apsorpcijska stopa u prvim godinama bila je daleko ispod potencijala. Razlog nije manjak novca ni projekte koji treba financirati — razlog je sustavni deficit administrativnih kapaciteta i politička logika koja projekte tretira kao instrument stranačke distribucije, a ne alat razvoja.

Bez promjene temeljne logike — bez profesionalizacije upravljačkih tijela, bez depolitizacije odabira projekata i bez jasnih indikatora učinka — ni jedan iznos fondova neće producirati sustavni razvojni pomak. Ovo nije pitanje ideologije, već javne uprave.

Prijedlozi izmjena Zakona o medijima koji su se cirkulirali u stručnoj javnosti proteklih tjedana sadrže neke naizgled tehničke odredbe koje zapravo imaju dalekosežne implikacije za neovisnost medijskog prostora. Govori se o registraciji digitalnih platformi, odgovornosti za korisnički sadržaj i mogućnosti suspenzije medijskog sadržaja po hitnom postupku bez prethodne sudske kontrole.

Sloboda medija nije privilegija novinara — ona je pretpostavka informiranog građanstva, bez kojeg demokratski izbori gube supstancu. Kada se zakoni o medijima pišu bez participacije strukovnih udruženja i civilnog društva, to samo po sebi govori puno o namjerama zakonodavca.

U posljednjih godinu dana zabilježeno je više od dvjesto ozbiljnih cyber-incidenata koji su pogodili hrvatska tijela javne uprave, zdravstvene ustanove i komunalne tvrtke. Većina je prošla bez javnih objava — što samo po sebi govori o razini transparentnosti u ovom osjetljivom području.

Hrvatska ima Zakon o kibernetičkoj sigurnosti usvojen u transponiranju direktive NIS2, ali strategija implementacije, dovoljni ljudski kapaciteti i mehanizmi odgovornosti i dalje ostaju nepotpuno definirani. Cyber prijetnje ne čekaju na administrativne rokove.